Predsjednik u kampu Vatrenih: Kako je Prosinečki prkosio protokolu dok je Tuđman ručao
Izvor: Arhiv Silvio Marić otkriva do sada nepoznate detalje iz legendarne 1998. godine, kada je neukrotivi duh Roberta Prosinečkog zasjenio strogu disciplinu i visoku politiku.
Legendarni pohod Hrvatske prema svjetskoj bronci 1998. godine ostao je urezan u sjećanje nacije, ali iza zatvorenih vrata kampa u Francuskoj odvijala se prava drama karaktera. Dok je cijela država disala za svaki potez Davora Šukera, unutar tabora Vatrenih miješali su se visoka politika i opuštenost nogometnih zvijezda koje nisu priznavale autoritete izvan terena. Silvio Marić, tadašnji ofenzivac i svjedok tog vremena, prisjetio se dolaska prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je želio osjetiti puls svoje najjače momčadi.
Marić, danas sportski direktor Rudeša, s nostalgijom gleda na te dane ponosa, ali i na trenutke u kojima je postalo jasno tko su pravi „mangupi“ reprezentacije. Predsjednik Tuđman imao je svoje miljenike, krug igrača s kojima je dijelio sate u razgovoru, ali ta privilegija nije bila namijenjena svakome. Marić opisuje atmosferu kao spoj stroge hijerarhije i nevjerojatnog šarma stare škole nogometaša koji su znali kako se postaviti pred najmoćnijim čovjekom u državi.
Nisu se svi mogli baš zafrkavati s njime. Sve nas koji smo igrali u Dinamu jako je volio, ali volio je i Štimca, Bilića, Bobana. Po cijeli dan bi sjedio sa njima, ručao i šalio se. Svi su oni bili mangupi i špreheri, nije tu bilo šutljivih, to je ta stara škola.
Međutim, dok se u središtu prostorije krojila povijest kroz političke i sportske dogovore, jedan je čovjek odlučio igrati po vlastitim pravilima. Robert Prosinečki, poznat kao neukrotivi genijalac, nije previše mario za protokole i predsjedničke govore. Umjesto da sudjeluje u službenim razgovorima, Prosinečki je u kutu prostorije vodio vlastitu bitku s mehaničkom mašinom. Marić se jasno sjeća nadrealne scene u kojoj popularni Žuti dominira na fliperu, rušeći rekorde dok je država, simbolički gledano, ručala za istim stolom s odabranim reprezentativcima.
Taj neukrotivi duh i nevjerojatno samopouzdanje bili su ključni sastojci ekipe koja je na kraju pokorila nogometni svijet u meču za treće mjesto protiv Nizozemske. Taj trijumf nije donio samo medalju, već i potpuno novi status hrvatskim igračima na međunarodnoj sceni. Marić se prisjeća kako mu je nakon potpisa za Newcastle sam Alan Shearer čestitao na uspjehu, ne krijući poštovanje prema generaciji Ćire Blaževića.
Osjećaš se baš veliko kada te takve veličine pitaju za Šukera i uspjehe tvoje zemlje.
Bilo je to vrijeme kada se mjerila prava snaga karaktera, a slika Roberta Prosinečkog koji u jeku državničkih razgovora postiže rekorde na fliperu ostaje kao vječni simbol neponovljive generacije kojoj je pobjeda bila važnija od svake nade i protokola.
