Hladni prijem kod Milosevica: Savicevic otkrio kako ih predsjednik nije ni prepoznao
Izvor: Otvoreni izvori Dok je Crvena zvezda slavila europski tron, u drzavnom vrhu ih je docekao zid neupucenosti, a legendarni Dejan Savicevic prisjetio se neugodne tišine i cudnih pogleda.
U trenucima kada je cijela Europa klicala nogometnim carobnjacima iz Beograda, iza zatvorenih vrata drzavnog vrha odigravala se scena koja je vise licila na susret stranaca nego na proslavu povijesnog uspjeha. Legendarni Dejan Savicevic, covjek ciji su potezi bili cista poezija na terenu, progovorio je o trenutku kada su se zvezdini heroji 1991. godine nasli licem u lice sa Slobodanom Milosevicem. Umjesto toplog zagrljaja domovine, igrace je sacekala prohladna protokolarna atmosfera i covjek koji, prema Savicevicevim rijecima, zapravo nije imao pojma tko sjedi ispred njega.
Prisjecajuci se tih trenutaka iz fotelje promatraca, Savicevic je osjetio duboki jaz izmedju sportske euforije koja je tresla regiju i hladnoce politickog vrha. Prvi covjek drzave pokazao je zapanjujuce nepoznavanje momcadi koja je tada bila na samom svjetskom vrhuncu. Primijetio sam da covjek jednostavno nije poznavao igrace, prisjetio se Savicevic, opisujuci neobican osjecaj nevidljivosti koji je pratio cak i najvece zvijezde tadasnjeg nogometa pred njihovim liderom.
Ipak, u moru sluzbene distance, jedan je igrac uspio probiti led. Robert Prosinecki, plavokosi maestro sredine terena, bio je jedini koji je privukao pravu paznju domacina. Dok su klupske legende poput Dzajica i Cvetkovica drzale sluzbeni ton, Milosevic je najvise vremena posvetio upravo razgovoru s popularnim Robijem. Bio je to rijedak trenutak stvarne komunikacije u prostoriji ispunjenoj neugodnom tisinom, dok su ostali nogometasi promatrali taj neobican dijalog dvoje ljudi iz potpuno razlicitih svjetova.
Iza tog sjaja zlatnog pehara i ruckova u drzavnim rezidencijama, krila se i tiha obiteljska bol koja je pratila Prosineckog kroz najslavnije dane. Njegov otac Djuro nikada nije do kraja prebolio sto njegov sin, rodjen u Njemackoj, povijest ne pise u dresu zagrebackog Dinama. Povratak u Hrvatsku bio je motiviran upravo ocevom zeljom da Robert zaigra u Maksimiru, no sudbina ga je odvela na drugu stranu. Odlazak u tabor Crvene zvezde ostao je bolna tocka za njegovog oca, dokazujuci da ni najsjajnije titule svijeta nekada ne mogu ispuniti prazninu neostvarenih snova najblizih.
