Meteorski uspon i bolan pad Davora Janjića: Od ikone jugoslavenskog filma do šutnje u egzilu

Davor Janjić bio je lice koje se nije zaboravljalo. Sa samo sedamnaest godina, pod redateljskom palicom Krste Papića, ovaj dječak iz sportske obitelji nogometaša Žarka Janjića bačen je u središte slave ulogom Martina Kujundžića u kultnom filmu "Život sa stricem". Bio je to početak uspona kakav se rijetko viđa, put koji će ga odvesti do legendarne uloge u "Čarugi" i statusa jedne od najvećih zvijezda jugoslavenske kinematografije.

Iza kulisa blještavih premijera, Janjić je ostao prizeman, priznavši kasnije kako u tim prvim godinama uopće nije bio svjestan težine slave koja ga je zadesila. Ipak, rano je naučio što znači odgovornost prema publici, gradeći karijeru kroz ostvarenja poput slovenskog "Outsidera" i filma "Belle Epoque", gdje je maestralno oživio lik Freudova pacijenta. No, upravo kada je njegova umjetnička moć bila na vrhuncu, životni scenarij ispisao je surov obrat. Godina 1993. donijela je kraj djetinje bezbrižnosti i početak dugog, bolnog bijega.

Prisilni odlazak iz Sarajeva usred rata njegovi su prijatelji opisali kao grubi rez koji je ostavio ranu koja nikada nije zacijelila. Rat nije samo promijenio adrese, već je privremeno ugasio žar u čovjeku koji je postao glasnogovornik jedne izgubljene generacije. Uslijedile su mračne godine egzila u Londonu i Sloveniji, razdoblje u kojem je glumac kraljevskih razmjera bio izgubljen u anonimnosti stranog svijeta, daleko od dasaka koje su mu značile život.

Povratak u rodni grad, kojem se s toliko nade vratio, donio je nove, gorke poraze koji su boljeli više od samog progonstva. Janjić se suočio s hladnim zidom birokracije u poratnom Sarajevu. Odbijanje statusa slobodnog umjetnika bio je završni udarac koji ga je primorao da uzme srbijansko državljanstvo kako bi uopće mogao preživjeti. U svojim posljednjim istupima nije krio ogorčenje, poručujući javnosti da odgovore za takvu nepravdu potraži kod onih na vlasti.

Prijatelji ga se sjećaju kao univerzalista koji je s jednakim žarom branio slabije i prezirao nacionalne podjele. Ipak, ta ista osjetljivost pretvorila ga je u, kako su slikovito opisali, "anđela kojeg krila više nisu mogla nositi". Njegov životni ples na rubu provalije okončan je 28. studenog 2022. u Beogradu, u 54. godini života. Pokopan je na sarajevskom groblju Bare, ostavivši iza sebe uspomenu na glumca koji se toliko stapao s ulogama da je, u punom kostimu, na konju ujahao usred Zagreba, podsjećajući nas na talent koji čak ni tragedija nije uspjela izbrisati.