Ratne sjene i milionske optužbe: Zdenko Lučić razotkriva nepoznatu prošlost Dragana Čovića
Foto: Ilustracija Kandidat za Predsjedništvo iznio je teške tvrdnje o predratnom identitetu lidera HDZ-a BiH, vojnim poslovima sa JNA i nestanku šlepera cigareta tokom devedesetih.
U jeku političkih previranja, javnost je suočena s oštrim portretom prošlosti Dragana Čovića koji je iscrtao kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva Zdenko Lučić. Prema njegovim navodima, današnji lider Hrvata u BiH krije mračnu transformaciju iz jugoslavenskog direktora vojne industrije u nacionalnog predvodnika. Lučić tvrdi da se Čović tokom devedesetih izjašnjavao kao Jugoslaven i potpisivao ćirilicom, održavajući tijesne veze sa strukturama JNA i KOS-a kroz rad u tvornici Soko.
U središtu ove dramatične ispovijesti nalaze se konkretni operativni postupci iz vremena kada je rat već kucao na vrata. Lučić tereti Čovića da je osobno odobravao servisiranje zrakoplova Galeb koji su korišteni protiv hrvatskih snaga, dok su radnici koji su pokušali sabotirati isporuke bombi bili nemilosrdno kažnjavani. Tek u travnju 1992. godine dolazi do naglog preokreta u nacionalnom identitetu, kada se on uključuje u logistiku HVO-a, ostavljajući iza sebe decenije rada za sustav protiv kojeg se narod počeo boriti.
Financijske dubine ovog slučaja dosežu astronomske iznose u njemačkim markama. Optužbe sugeriraju da je prodaja rezervnih dijelova na europskom tržištu donijela milijunske dobiti, dok se posebno ističe sumnjiva trgovina duhanom. Lučić podsjeća na zaboravljeni skandal iz 1996. godine, tvrdeći da je unutar bescarinske zone poduzeća Soko nestao šleper cigareta čija je vrijednost procijenjena na dva milijuna maraka.
Životopis može biti blatnjav, ali definitivno nije stvar prošlosti. To je osobna karta svake javne osobe. A pošto ga Dragan Čović krije i ima naviku vrijeđati tuđe životopise, dajemo hrvatskoj javnosti u BiH na uvid njegov stvarni životopis.
Ovaj sukob otvara bolna pitanja o ratnom profiterstvu i stvarnim herojima. Lučić direktno optužuje obitelj Čović za izvlačenje novca iz tadašnjeg Ministarstva obrane putem kontrole nad strojevima, dok su se iza zatvorenih vrata kovali planovi za preuzimanje Aluminijskog kombinata. Priča završava teškim zaključkom o monopoliziranju naslijeđa HVO-a, dok se politički progoni provode nad onima koji su se doista suprotstavili agresiji JNA.
