Bekim Fehmiu: Od holivudskog sjaja i prkosa producentima do potresnog odlaska u tišinu
Izvor: Arhiva Sudbina prvog balkanskog seks-simbola koji je pred moćnim Paramountom pokazao karakter, da bi na kraju, skršen tragedijom rata, izabrao vječni zavjet šutnje.
Na današnji je dan svijet ugledao Bekim Fehmiu, čovjek čiji je životopis nalikovao na najnapetiji holivudski scenarij. Bio je prvi glumac s Balkana koji je uspio pokoriti zapadno tržište, postavši istinski seks-simbol kojem su se klanjali najmoćniji filmski moguli. Njegov put bio je obilježen sirovom karizmom i vrtoglavim usponom, ali i dubokom, teškom tišinom koja je uslijedila kada se svijet koji je volio počeo nepovratno raspadati.
Sve je počelo trijumfom u Cannesu. Uloga Belog Bore u filmu "Sakupljači perja" podigla je neviđenu prašinu i otvorila mu vrata svjetske slave. Bekim Fehmiu bio je utjelovljenje modernog jugoslavenskog duha, rođen u Sarajevu u albanskoj obitelji, a školovan u Beogradu, spajajući različite kulture s nevjerojatnom lakoćom. Upravo tamo, na francuskoj rivijeri, uočio ga je moćni Dino De Laurentiis. Ponudio mu je naslovnu ulogu u kultnoj seriji "Odiseja", no mladi je glumac tada pokazao svoj nesalomljivi karakter. Hladnokrvno je odbio prvu ponudu i tražio veći honorar, što je šokiralo suradnike, ali fasciniralo samog producenta koji je morao popustiti pred njegovom odlučnošću.
Hollywood mu je ubrzo pružio crveni tepih, ali Fehmiu nije dopuštao da njime korača kao prolaznik. Njegova supruga Branka Petrić kasnije se prisjetila trenutka koji najbolje oslikava njegov ponos: trebao je upoznati šefa Paramounta, no kada je moćni direktor zakasnio samo pet minuta, Bekim je jednostavno otišao. Poručio je da cijeni svoje vrijeme jednako kao i tuđe. Iako film "Avanturisti" nije polučio očekivani komercijalni uspjeh u Americi, on je u Europi postao ikona koja je govorila devet jezika i birala projekte isključivo prema vlastitoj savjesti.
Ipak, iza svjetala reflektora tinjala je privatna drama. Kada su se nad regijom nadvili oblaci nacionalizma, Fehmiu više nije mogao šutjeti. Godine 1987., zgrožen propagandom i mržnjom, povukao je radikalan potez i usred predstave demonstrativno napustio pozornicu, na koju se više nikada nije vratio. Njegovo povlačenje bilo je krik protiv bezumlja. Godinama je živio u izolaciji, odbijajući sudjelovati u javnom životu dok se njegova domovina rušila u krvi. Svoju bol i razočaranje prelio je u autobiografiju, ali teret tuge naposljetku je postao neizdrživ. U lipnju 2010. godine, u svom beogradskom stanu, odlučio je sam okončati svoj životni put, ostavivši oproštajno pismo supruzi. Njegov pepeo, prema posljednjoj želji, rasut je u Prizrensku Bistricu, rijeku koja je čuvala uspomene na njegovo djetinjstvo.
