Osamnaest godina od bečke drame: Dan kada su Vatreni krenuli u lov na povijesni trijumf

Točno osamnaest godina prošlo je od dana kada je hrvatska reprezentacija, pod vodstvom karizmatičnog Slavena Bilića, krenula put Austrije i Švicarske. Bio je to trenutak nabijen emocijama i golemim očekivanjima nacije koja je vjerovala da je povijesni trenutak blizu. Nad cijelom se ekspedicijom ipak nadvila sjena teške sudbine jer je momčad u ključni pohod krenula bez svog udarnog napadača Eduarda da Silve, kojeg je teška ozljeda u Londonu udaljila s travnjaka u trenutku najveće snage.

Vatreni su na terenu djelovali poput stroja, nižući pobjede protiv Austrije i Poljske, dok je trijumf nad moćnom Njemačkom golovima Darija Srne i Ivice Olića potvrdio da ova generacija ima ono što je potrebno za svjetski vrh. Bio je to trenutak kada su se pod svjetlima reflektora trajno pozicionirali mladići koji će kasnije postati nogometni besmrtnici. Luka Modrić, Ivan Rakitić i Vedran Ćorluka tada su svijetu pokazali svoje pravo lice, najavljujući eru koja će godinama kasnije definirati hrvatski sport.

Ipak, nogometna rapsodija pretvorila se u neviđenu sportsku tragediju tijekom četvrtfinalnog ogleda u Beču. Protivnik je bila reprezentacija Turske, a susret je postao simbolom neviđenog emocionalnog preokreta. Kada je Ivan Klasnić u 119. minuti zatresao mrežu za vodstvo, činilo se da je polufinale nadohvat ruke i da je euforija potpuna. No, sudbina je imala drugačiji plan. Šokantan izjednačujući pogodak Turaka u posljednjim sekundama i kasniji poraz nakon jedanaesteraca ostavili su neizbrisiv trag na srcima igrača i navijača.

Suze koje su te večeri natopile travnjak stadiona Ernst Happel postale su najsnažnija slika nade koja se ugasila u jednom dahu. Unatoč tome što su stručnjaci tvrdili da Hrvatska igra najljepši nogomet na turniru, sreća im je uskratila završni korak. Tog lipnja 2008. godine rođena je velika generacija, ali je ostala i otvorena rana zbog prilike koja je izmaknula u drami kakvu pišu samo najveće utakmice.