Od inženjera do košarkaškog genija: Kako je Željko Pavličević pokorio Europu
Izvor: Otvoreni izvori Tajna uspjeha legendarne Cibone i Jugoplastike leži u hrabrim odlukama, pobjedničkom mentalitetu i suradnji s velikanima poput Dražena Petrovića i Tonija Kukoča.
Životni put Željka Pavličevića, rođenog Zagrepčanina, jedna je od onih priča koje dokazuju da strast uvijek pronađe svoj put, čak i ako on u početku vodi kroz laboratorij Kemijsko-tehnološkog fakulteta. Iako je stekao zvanje inženjera, košarka je bila i ostala njegova prva i najveća ljubav koja ga je odvela od juniorskih pogona Lokomotive do samog krova Europe. U sportskim krugovima poznat i kao Spiker zbog svoje nevjerojatne rječitosti, Pavličević je bio ključni svjedok i sudionik zlatnog doba jugoslavenske košarke.
Njegov trenerski uspon neraskidivo je vezan uz ime velikana Mirka Novosela. Prisjećajući se 1975. godine i stvaranja moćne Cibone, on ističe kako su prve četiri godine bile obilježene mukotrpnim traženjem pobjedničkog mentaliteta. Sudbina se okrenula u Beogradu, u trenutku kada je suparnik promašio dva presudna slobodna bacanja. Cibona je tada pobijedila u produžetku, a psihologija cijele momčadi nepovratno se promijenila. Put prema vrhu zacementiran je 1982. godine dolaskom Krešimira Ćosića, koji je u klub ušao poput groma iz vedra neba i donio vjeru da se može igrati protiv divova kao što je Real Madrid.
Kao pomoćnik, Pavličević je sudjelovao u osvajanju prvog naslova prvaka Europe 1985., no već iduće sezone preuzeo je ulogu glavnog trenera. Sa tek pristiglim Draženom Petrovićem ponovio je taj nevjerojatan uspjeh u legendarnom finalu u Budimpešti protiv Žalgirisa i Arvydasa Sabonisa. Ipak, pravi trenerski podvig dogodio se 1991. godine u Splitu. Preuzeo je momčad Pop 84 od koje nitko više nije očekivao dominaciju nakon odlaska zvijezda poput Dina Rađe i Duška Ivanovića.
Predvođeni genijalnim Tonijem Kukočem, ovi mladići su pod Pavličevićevom palicom šokirali Europu osvojivši prvenstvo, kup i treći uzastopni naslov prvaka Europe u Parizu. U tom je finalu protiv Barcelone, koju je vodio Božidar Maljković, Pavličević povukao jedan od najrizičnijih poteza u karijeri ubacivši u igru anonimnog Lestera.
Sjećam se kada sam u finalu u Parizu u momčad stavio Lestera, igrača koji je došao samo pomoći na treninzima. Njegova plaća bila je simbolična. Došli su mi Kukoč i ostali igrači te me pitali jesam li siguran u tu odluku. A čovjek je odigrao briljantnih 50 minuta protiv velikih NBA igrača i legende Barcelone. Za takvu odluku treba imati hrabrosti, ali i sreće. Da nije uspjelo, svi bi rekli da sam pogriješio.
Pavličevićeva filozofija jasna je: lideri se ne mogu umjetno stvoriti. Imao je privilegiju raditi s najvećima poput Petrovića, Kukoča i Galisa, vjerujući da vrhunski igrači zaslužuju poseban tretman samo ako služe kao primjer radne etike ostalima. Bez pravog vođe, svaka momčad tone, a njegova karijera, koja se protezala od Europe do Azije i Afrike, ostaje trajni spomenik dobu kada je košarka na ovim prostorima bila apsolutna vladarica.
