Drama vaterpolista u Los Angelesu: Od surove kazne do olimpijskog zlata uz pjesmu Maršalu
Izvor: Arhiva Mladi heroji Ratka Rudića preokrenuli su nemoguće protiv SAD-a, ali njihova najveća bitka odigrala se iza kulisa uz tajnu himnu koja ih je spasila od iscrpljenosti.
Iza blještavila olimpijskog zlata iz 1984. godine krije se priča o prkosu mladića koji su, s manje od 23 godine u prosjeku, pokorili svijet pod čeličnom disciplinom Ratka Rudića. Put do vrha u Los Angelesu nije bio samo pitanje sportske vještine, već i nevjerojatne mentalne snage koja je iskovana u trenucima teškog fizičkog sloma. Jugoslavenski su reprezentativci u finalu protiv domaćina, reprezentacije SAD-a, gubili s 2:5, a onda je uslijedio preokret koji je ušao u legendu. Mrežu Amerikanaca redom su pogađali Goran Sukno, Deni Lušić i nezaustavljivi Milivoj Bebić, dok je na golu vrata zaključao Milorad Krivokapić.
Sav taj napor i emocije eksplodirali su nakon utakmice, kada su se šampioni okupili kraj ruba bazena. Umjesto protokolarne proslave, zapjevali su o Ovčaru, Kablaru i maršalu Titu. Iako je scena djelovala kao čisti politički teatar, akteri te drame danas otkrivaju da je ta pjesma bila njihovo jedino oružje protiv brutalnog režima treninga. Bila je to njihova neslužbena himna preživljavanja.
Zoran Roje prisjetio se prijelomnog trenutka tijekom priprema u Bečeju, kada je selektor Rudić odlučio kazniti cijelu ekipu jer su se drznuli otići u kavanu nakon osvojenog prvog mjesta na Balkanskim igrama.
Uvijek je toga bilo. Ne sjećam se kad se ta pjesma počela pjevati. Imali smo jednu takvu epizodu kad smo bili u Bečeju na Balkanskim igrama, pred Olimpijadu. Uzimamo prvo mjesto i onda svi idemo u kafanu, cijela ekipa. To se Rudiću nije svidjelo i onda nas je ujutro skupio, bilo je kišovito vrijeme, i počeo nas tjerati da plivamo bez plana. Mi smo već bili dosta potrošeni, ali isplivali smo ispod vremena koje je zadao, iščupali smo maksimum iz sebe. I kad smo vidjeli da smo uspjeli, na bazenu se zapjevalo 'Sa Ovčara i Kablara čobanica progovara, Druže Tito, bijela lica, kad ćeš doći do Užica?' Ta pjesma je ostala s nama. Mi smo je pjevali i prije, uzeli smo je nekako kao svoju neslužbenu himnu.
Ta pjesma o čobanici i bijelom licu postala je njihov unutarnji kod, gorivo koje su trošili kada su tijela bila na samom izmaku snaga. Pjevali su je kao prkos treneru, kao pjesmu zajedništva i kao emocionalni poticaj prije svake ključne bitke. Na popisu heroja koji su te godine ispisali povijest u Los Angelesu stoje imena poput Krivokapića, Lušića, Petrovića, Vuletića, Đuhe, Roja, Bebića, Bukića, Sukna, Paškvalina, Milanovića, Andrića i Popovića. Iako je država u čije su ime pjevali nestala u ratu, pobjeda u Los Angelesu ostaje svjedočanstvo o generaciji koja je iz najcrnje iscrpljenosti izvukla zlato.
