Diplomatska misija Krešimira Ćosića: Kako je košarkaška legenda otvorila vrata Bijele kuće
Izvor: Arhiva Dok se mlada država borila za utjecaj, Ćosić je ugled pod koševima zamijenio protokolom u Washingtonu, postavši ključna poveznica s američkim centrima moći.
U najtežim trenucima za Hrvatsku, dok je mlada država tražila svoje mjesto pod suncem, jedna je sportska legenda donijela presudnu odluku. Krešimir Ćosić, ime koje zadarske ulice i dvorane nose s golemim ponosom, odložio je košarkašku loptu kako bi preuzeo ulogu koja će se ispostaviti sudbonosnom. Na nedavnom okupljanju diplomatskog zbora u Zadru, obitelj i suradnici prisjetili su se čovjeka koji je svoj osobni autoritet ugradio u same temelje hrvatske diplomacije.
Situacija je početkom devedesetih bila dramatična. Hrvatska praktički nije imala pristup ključnim institucijama moći u Sjedinjenim Američkim Državama. U tom kritičnom vakuumu, tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić povukao je hrabar potez i postavio Ćosića za zamjenika veleposlanika u Washingtonu. Bio je to trenutak istinske prekretnice, jer je Ćosić raspolagao onime što profesionalni diplomati tada nisu imali: izravnim kontaktima s američkim senatorima, kongresmenima i poslovnim ljudima. Granić se s velikim poštovanjem prisjetio tog vremena:
Tog časa mi nismo imali kontakte s Bijelom kućom, State Departmentom, Pentagonom ni s medijima. I tada se Krešo javlja predsjedniku Tuđmanu, koji ga prihvaća za diplomata zbog njegovih kontakata s nekim američkim senatorima i kongresmenima, s poslovnim ljudima. U tom času nama je to ogromna pomoć jer mi među diplomatima bivše države imamo samo pet veleposlanika i u to vrijeme nismo imali nikoga tko bi te poslove mogao raditi. On je bio Božji dar.
Iza javne uloge vrhunskog sportaša i diplomata krio se čovjek nepokolebljive odanosti, koji nije posustajao ni pred licem teške bolesti. Do samog kraja ostao je aktivan, koristeći svoj međunarodni ugled kao štit za svoj narod. Taj kontrast između njegove javne snage i privatne borbe dodatno osvjetljava veličinu njegova lika. Njegova kći, Ana Ćosić Pajurin, otkrila je emotivnu stranu oca koji je strast s terena ostavljao pred kućnim pragom. Iako bi se na utakmicama živcirao do te mjere da bi čupao kosu, kući bi se vraćao potpuno smiren, posvećen obitelji i uvijek spreman na šalu. Čak i u očinskim savjetima bio je ispred svog vremena, tražeći od kćeri da vježba motoriku stres-lopticom još u krevetu.
Njegov specifičan duh najbolje ilustriraju anegdote s terena koje je podijelio Stojko Vranković. Ćosić bi, kad bi osjetio pad energije u momčadi, uvodio nadrealne vježbe poput šutiranja bez lopte, zadržavajući potpunu ozbiljnost dok bi pitao tko je promašio. Taj spoj vizionarstva i humora krasio ga je i u trenucima najvećih životnih izbora. Gradonačelnik Šime Erlić podsjetio je na povijesnu rečenicu: Zovu Lakersi, ali zove i Zadar. Taj svjesni odabir rodnog grada umjesto sjaja NBA lige definirao je Ćosića kao osobu kojoj je domovina uvijek bila na prvom mjestu. Ministar Gordan Grlić Radman zaključio je kako je Ćosić ulogu sportskog ambasadora podigao na novu razinu, ujedinivši obrazovanje i renome u nesebičnoj službi Hrvatskoj.
