Slaven Bilić otkrio bolnu istinu o 1998: Od frakture kuka do emotivne geste Blanca
Izvor: Otvoreni izvori Slavni stoper u sjeni povijesne bronce skrivao je tešku ozljedu, dok je dugogodišnju napetost s francuskim kapetanom prekinuo jedan neočekivan telefonski poziv.
Iza sjaja hrvatske bronce iz 1998. godine, koja je čitavu naciju bacila u trans, skrivala se drama koju su osjetili samo oni unutar svlačionice. Slaven Bilić, jedan od simbola te generacije, prisjetio se kako su Vatreni u Francuskoj funkcionirali poput školske družine na izletu, a taj neraskidivi duh postao je njihovo najjače oružje protiv svjetskih velesila. Ipak, u središtu te nevjerojatne kampanje nalazio se čovjek koji je povlačio sve konce, legendarni Miroslav Ćiro Blažević.
Ćiro je bio majstor psiholoških igara, strateg koji je znao kako ukrotiti velika nogometna imena i pretvoriti ih u ratnike. Bilić se s posebnim sjetom prisjeća trenera koji mu je dizao samopouzdanje laskavim komplimentima, čak i kada su oni bili daleko od stvarnosti.
Znam da nije istina, ali ne škodi čuti kad ti Ćiro kaže da si najbolji obrambeni igrač na svijetu.
No, cijena tog povijesnog uspjeha za Bilića je bila zastrašujuće visoka. Javnost tada nije znala da je stoper Hrvatske igrao pod blokadama, trpeći nesnosne bolove zbog frakture kuka. Ta ozljeda, koja će mu kasnije nepovratno skratiti profesionalnu karijeru, bila je razlog zašto mu je Ćiro nudio poštedu u uvodnim utakmicama. Bilić je ponudu odbio, odlučan da stane na teren već protiv Jamajke, ne mareći za vlastito zdravlje pred vratima povijesti.
Osim fizičke boli, prvenstvo je obilježio i trenutak koji je godinama progonio oba aktera. Isključenje Laurenta Blanca u polufinalu nakon duela s Bilićem ostalo je urezano kao jedna od najkontroverznijih scena turnira. Bilić danas priznaje žaljenje zbog tog događaja, objašnjavajući da je njegova reakcija bila potaknuta strahom od drugog žutog kartona. Ipak, napetost koja je trajala pune dvije oštri turobne godine završila je na najljepši mogući način kada je Blanc osobno pozvao Bilića na proslavu francuskog naslova.
Danas, desetljećima nakon što su ulice Zagreba gorjele od euforije, Bilić ističe kako su vijesti o oduševljenju u domovini dobivali isključivo preko tiskovina i rijetkih televizijskih snimaka. Ta udaljena energija naroda bila je jedino gorivo koje im je trebalo da od autsajdera postanu globalni fenomen koji se i danas pamti.
