Rukometna drama Josipa Milkovića: Kako su budući šampioni slomili iskusnog trenera
Izvor: Arhiva Legendarni izbornik proživio je 2002. u Švedskoj najteže trenutke karijere, suočen s neposluhom generacije koja će samo godinu dana kasnije osvojiti svijet.
Životni put Josipa Milkovića, istinske legende hrvatskog rukometa, obilježen je nevjerojatnim usponima i bolnim padovima koji su oblikovali povijest ovog sporta. Još 1972. godine, sudbina mu je uskratila olimpijsko zlato u Münchenu zbog teške prometne nesreće uoči samih Igara, no prava drama uslijedila je tri desetljeća kasnije, kada se kao izbornik našao na čelu reprezentacije u njezinim najmračnijim trenucima. Iako je u Novalji uživao status sportskog velikana, njegovo ime ostalo je zapečaćeno sjećanjem na švedsku katastrofu 2002. godine.
Te su se godine u Švedskoj sudarila dva svijeta: autoritet iskusnog stručnjaka i buntovna energija mladih lavova poput Balića, Metličića i Džombe. Bio je to paradoks koji nitko nije mogao objasniti – momčad koja će pod Linom Červarom samo godinu dana kasnije postati svjetski prvak, pod Milkovićem je dotaknula samo dno, završivši na posljednjem mjestu. Nakon ponižavajućeg poraza od Jugoslavije, koji je završio s čak 12 golova razlike, u svlačionici je zavladao potpuni očaj. Milković je tada, shrvan i bez odgovora, priznao očigledno.
Nije tragedija izgubiti od ovakvog suparnika, ali tragedija je izgubiti na ovakav način, ovu smo bitku izgubili gotovo bez ispaljenog metka.
Duh momčadi bio je nepovratno slomljen nakon susreta s Njemačkom. Dok su navijači u dvorani u Jönköpingu pokušavali spasiti dostojanstvo pjesmom, igrači i stručni stožer bili su previše ogorčeni da bi se uopće pojavili među ljudima. Milković je osjećao kako mu kontrola izmiče iz ruku, žaleći se kako se ekipa predavala već u uvodnim minutama svake utakmice, što je bio nevjerojatan psihološki krah ekipe koja je na pripremama obećavala vrhunski rezultat.
Konačni udarac zadao je poraz od Francuske, nakon kojeg je izbornik odlučio prekinuti šutnju i progovoriti o kaos u svlačionici. Otvoreno je optužio mlade zvijezde za neposluh i manjak poštovanja, tvrdeći da su svojim neprimjerenim izjavama o porazu narušili atmosferu uoči ključnih bitaka. Njegove riječi odzvanjale su kao gorka ispovijed čovjeka koji je uzalud pokušavao uvesti red gospodskim putem.
Pokušao sam na fin način uspostaviti komunikaciju s tim mlađim igračima. Nisam ih htio vrijeđati i psovati kao što bi napravili neki drugi treneri. No očito sam pogriješio što možda nekoga nisam potjerao kada su nastali prvi problemi. S ovim igračima mogu završiti samo u ludnici.
Bilo je to priznanje nemoći pred generacijom koja je tek trebala odrasti i naučiti što znači težina nacionalnog dresa. Milković je ostao zapamćen kao trener koji je vidio dno, dok su njegovi učenici nedugo nakon toga ispisali najljepše stranice povijesti, ostavljajući za sobom gorke uspomene iz švedskih dvorana.
