Slaven Bilić o porodičnoj drami: Moj otac nije bio ustaša nego žrtva političkog progona
Izvor: Otvoreni izvori Hrvatski selektor otvoreno govori o traumama iz 1971. godine, teškim optužbama koje su ga pratile kroz karijeru i očevim lekcijama o poštenju i identitetu.
Povratak Slavena Bilića na klupu hrvatske reprezentacije ponovo je usijao stare strasti i izvukao duhove prošlosti koji decenijama prate njegovu porodicu. Iako se od selektora uvek očekuje naglašeni nacionalni zanos, Bilić se suočio sa optužbama za jugonostalgiju, na koje odgovara mirno, ali sa jasnim stavom da svet u kojem on nije dovoljno desno ima ozbiljan problem.
Iza današnjih medijskih napada krije se duboka porodična trauma koja datira još iz 1971. godine. Njegov otac, Ivan Bilić, bio je ugledni profesor i član Matice hrvatske, aktivno uključen u Hrvatsko proljeće. Pad tog pokreta značio je početak pakla za porodicu. Dok su nepoznati ljudi lupali na njihova vrata, majka je Slavenu i njegovom bratu pokrivala uši, pokušavajući da ih zaštiti od straha koji je parao tišinu njihovog doma. Ta tišina i šaputanja roditelja ostavili su neizbrisiv trag na dječaka koji tada nije razumio politiku, ali je osjećao svu težinu očeve sudbine.
Najteži udarac došao je u danima njegove mladosti, kada mu je navodno objašnjeno da za njega nema mjesta u jugoslovenskim selekcijama jer su nadređeni smatrali da sin ustaše ne može nositi dres reprezentacije. Na ove etikete, koje su decenijama stajale kao mrlja na njegovom imenu, Bilić danas odgovara direktno i bez oklevanja.
Moj otac, naravno, nije bio ustaša. Kakva glupost! Bio je normalan, pošten Hrvat. Moj otac je ustaše smatrao crnom stranom hrvatske povesti. Ni partizani nisu cvijeće, ali stvari treba razlučiti. Naučio me je jednoj naizgled za Hrvate nezamislivoj stvari: da možeš biti Hrvat, a da pritom ne moraš biti ni protiv koga.
Iako ga je sistem jednom odbacio, Bilić je postao simbol generacije koja je 1998. godine osvojila svjetsku bronzu. Njegov put je bio obilježen trijumfima, ali i greškama, poput one u polufinalu protiv Francuske koju nikada nije krio. Kroz cijelu karijeru vodila ga je očeva lekcija da pravi Hrvat ne mora mrziti druge. Taj integritet demonstrirao je godinama kasnije kada je sportski pozdravljao navijače u Beogradu, pokazujući da se pravo dostojanstvo nosi iz kuće, a ne iz političkih pamfleta.
