Vlada Divljan: Odlazak vječnog dječaka koji je zbog politike napustio domovinu
Izvor: Otvoreni izvori Od uspona Idola do bečke tišine, legendarni glazbenik i u najtežim životnim trenucima ostao je dosljedan svojoj vjeri u ljudsku dobrotu i nepokolebljiv bunt.
Četvrtog ožujka 2015. godine u Beču je utihnuo glas koji je desetljećima bio sinonim za urbani duh i rock'n'roll eleganciju. Vladimir Vlada Divljan, frontmen kultnih Idola, preminuo je u 57. godini nakon duge i teške borbe s bolešću, ostavivši iza sebe prazninu kakvu ostavljaju samo istinski vizionari. Poznat kao najveći gentleman regionalne glazbene scene, Divljan je bio čovjek koji je spajao nespojivo: intelektualnu dubinu i sirovu energiju novog vala.
Početak njegove karijere bio je obilježen mitom o dečkima koji nisu znali svirati, no istina je, kako je sam Divljan kasnije pojasnio, bila znatno drugačija. Dok su Srđan Šaper i Nebojša Krstić donosili konceptualnu svježinu, Divljan i Zdenko Kolar u bend su unijeli godine sviračkog iskustva iz sastava Zvuk ulice. Upravo je ta kombinacija amaterske drskosti i profesionalne vještine stvorila energiju koja je eksplodirala na prvim singlovima i zauvijek promijenila zvučnu sliku tadašnje države.
Prijelomni trenutak za bend i cijelu generaciju dogodio se 1982. godine s albumom Odbrana i poslednji dani. Bio je to hrabar iskorak u nepoznato, projekt koji je koketirao s religijskim motivima i društvenim tabuima u jeku socijalizma. Iako u početku nije bio komercijalni megahit, album je dobio kultni status jer je, prema Divljanovim riječima, branio pravo na različitost i odmak od kolektivizma, jezovito precizno naslućujući skorašnji raspad zajedničke države.
Nakon vrtoglavog uspjeha albuma Čokolada, snimljenog u Londonu, unutarnje tenzije i rastuće ambicije članova dovele su do neizbježnog razlaza. Idoli su prestali postojati 1984. godine, a posljednji zajednički projekt zapravo je već bio najava Divljanove samostalne karijere. Emocionalni i politički potresi devedesetih natjerali su ga na radikalan rez: razočaran dolaskom Slobodana Miloševića na vlast, spakirao je kovčege i otišao u Australiju.
Život u Sydneyu donio mu je nove izazove, od studija dizajna zvuka do pisanja filmske glazbe, ali srce ga je vuklo natrag. Povratak u Beograd 1997. godine donio mu je sudbonosni susret sa suprugom Dinom Đurović, koja mu je, kako je isticao, vratila vjeru u ljubav. Ipak, mir nije dugo potrajao. Na sam dan NATO bombardiranja 1999. godine, s dvomjesečnim sinom Stefanom u naručju, Divljan je ponovno krenuo u neizvjesnost, pronašavši svoj konačni mir u Beču.
Čak i kada su snage počele kopniti uslijed teške bolesti, Divljan nije dopustio da ga obuzme ogorčenost. Njegova suradnja s Ljetno kino Big Bandom i pjesme poput onih rađenih za djecu svjedočile su o čovjeku koji je do zadnjeg daha slavio život. Njegov nepokolebljivi optimizam ostao je zabilježen u njegovoj finalnoj poruci javnosti.
Ne smijemo zaboraviti da život ima i lijepe strane.
Danas, sjećanje na njega čuva dokumentarni film Nebeska tema, ali najviše njegove pjesme koje i dalje odjekuju istom onom toplinom i iskrenošću kojom je Vlada osvajao pozornice širom regije.
