Povijesno ujedinjenje rivala na Maksimiru: Dan kada su Dinamo i Hajduk utišali tribine
Izvor: Arhiva Nakon sedmodnevne nacionalne žalosti 1980. godine, zagrebački stadion postao je mjesto neobičnog mira, partizanskih pjesama i potpunog potiskivanja sportskog rivalstva.
U povijesti naših prostora postoje trenuci koji su toliko snažni da su uspjeli na trenutak zaustaviti čak i najžešća sportska suparništva. Dok se u kolektivnoj svijesti najčešće vrti slika uplakanih igrača na poljudskom travnjaku od 4. svibnja 1980. godine, tjedan dana kasniji događaji na maksimirskom stadionu otkrivaju još dublji sloj tadašnjeg društvenog ozračja. Bila je to nedjelja, 11. svibnja, prvi natjecateljski dan nakon potpune sedmodnevne tišine u kojoj je sportski život bio sasvim paraliziran, a novinski stupci posvećeni isključivo odlasku predsjednika.
Povratak nogometa u 27. kolu Prve savezne lige nije donio uobičajenu navijačku euforiju, već prizor koji se danas čini gotovo nezamislivim. Pred 35 tisuća ljudi u Zagrebu, vječni suparnici izašli su na teren ujedinjeni. Igrači Hajduka i Dinama koračali su travnjakom međusobno izmiješani, predvođeni Zlatkom Kranjčarom, noseći veliku zajedničku parolu kojom su odali počast pokojnom maršalu. Bio je to obrazac ponašanja koji je jasno pokazivao kako su u tom trenutku politički i emocionalni značaj situacije bili iznad svakog rezultata ili klupske boje.
Atmosfera na tribinama pratila je taj neobičan ton dostojanstvenosti. Navijači su se ponašali neuobičajeno mirno, a tišinu su tek povremeno prekidali skandiranje i pjesme obećanja vjernosti, dok su se s razglasnih uređaja bez prestanka emitirale borbene i partizanske pjesme. Iako je sportski motiv bio u drugom planu, utakmica je odigrana do kraja i završila je pobjedom Dinama od 1:0. Stjepan Deverić postigao je odlučujući pogodak, dok je najboljim pojedincem susreta proglašen vratar Tomislav Ivković.
Ovaj zagrebački susret ostaje zabilježen kao trenutak u kojem je jedna era i službeno počela blijedjeti čak i na travnatim terenima. Razultati su upisani u statistike, ali ono što je ostalo zapamćeno jest slika potpunog zajedništva i tišine koja je nadvladala stadionski huk, ostavljajući sport tek kao kulisu za povijesni ispraćaj jednog vremena.
