Drama na svetom brdu: Vjerske napetosti u Jeruzalemu dosežu točku pucanja
Izvor: Otvoreni izvori Političke ambicije i otvoreni prkos starim dogovorima na platou Al-Akse prijete izazivanjem regionalne eksplozije koju svijet sa strahom iščekuje.
Jeruzalem se ponovno nalazi na rubu ponora dok se krhki mir, koji desetljećima počiva na najosjetljivijem komadiću zemlje na svijetu, opasno ljulja pod naletom vjerskih ambicija. U središtu ove drame nalazi se Moshe Feiglin, izraelski desničarski političar čija vizija izravno udara u temelje Bliskog istoka. Dok je s grupom pristaša pjevao na platou džamije Al-Aksa, Feiglin nije skrivao svoje karte: njegov je cilj izgradnja novog židovskog Hrama na mjestu koje muslimani časte kao Al-Haram al-Šarif, a Židovi kao Brdo hrama.
Ovakvi istupi predstavljaju frontalni sudar s povijesnim sporazumom poznatim kao Status quo. Prema tom starom dogovoru, kompleksom upravlja islamska zaklada pod jordanskim pokroviteljstvom, a dok su posjeti ne-muslimanima dopušteni, molitva im je strogo zabranjena. Čak i židovski vjerski autoriteti tradicionalno brane molitvu na samom platou, no te se zabrane sada tope pred otvorenim prkosom nacionalističkih struja koje više ne mare za tradiciju.
Atmosfera je dodatno naelektrizirana izvješćima o planovima koji bi mogli zauvijek promijeniti lice svetog mjesta. Pojavile su se informacije o mogućem proglašenju viševjerskog centra pod potpunom kontrolom Izraela. Iako američki državni tajnik Marco Rubio tvrdi da nema saznanja o takvim planovima, signali koji stižu od drugih visokih dužnosnika o snažnim vezama sa svetim mjestima mnogi čitaju kao uvertiru u novi, radikalan smjer.
Ugledni palestinski stručnjak dr. Mustafa Abu Sway upozorava da se upravo otvara Pandorina kutija. Njegove riječi nose težinu straha koji dijele Jordan i Egipat, dok Britanci inzistiraju na poštovanju povijesti kako bi se izbjegao najcrnji scenarij. S druge strane, ministar Itamar Ben-Gvir koristi svaku priliku za demonstraciju moći, ulazeći na plato pod policijskom zaštitom uz mahanje zastavama, što njegovi kritičari vide kao čistu provokaciju namijenjenom preuzimanju potpune kontrole.
Povijest je u Jeruzalemu surovi podsjetnik na cijenu ovakvih sukoba. Prije dvadeset godina, sličan čin Ariela Sharona bio je iskra koja je zapalila drugu palestinsku intifadu. Taj je val nasilja odnio više od 4000 života, ostavljajući ožiljak koji ni danas nije zacijelio na mjestu koje oba naroda vide kao centar svog svijeta.
