Ana Ivanović o danima očaja: Zaključana u svlačionici i suze koje su krile strah od kraja
Izvor: Otvoreni izvori Bivša kraljica tenisa otkrila je potresne detalje o borbi za opstanak, roditeljskoj žrtvi tokom bombardovanja i trenutku kada je zamalo ostala bez nade i novca.
Iza blještavila trofeja i svjetskog vrha, život Ane Ivanović krio je dramatične uspone i padove koje javnost godinama nije mogla ni naslutiti. Gostujući kod Slavena Bilića, nekadašnja teniska kraljica otvorila je dušu o trnovitom putu koji je počeo u najtežim godinama za njenu zemlju, priznajući da je cijena uspjeha bila nevjerovatno visoka. Nije uopšte bilo lako, da smo znali kako će da izgleda, niko se ne bi usudio, izjavila je Ana, prisjećajući se djetinjstva obilježenog ratom i neizvjesnošću.
Emocionalni epicentar njene priče leži u žrtvi roditelja, Miroslava i Dragane, koji su činili nemoguće kako bi podržali kćerkin talenat u ekstremno skupom sportu. Jedna scena iz vremena bombardovanja posebno oslikava tu borbu: zbog štednje benzina, na treninge u Beogradu išli su biciklima. Taj rizik umalo je završio kobno kada je njen otac, noseći tešku opremu, pao i teško se povrijedio. Otac je došao krvav i rekao da nikad više nećemo tako ići, ispričala je, dok je uz nju odrastao i brat koji je praktično prohodao na teniskim terenima.
Njena karijera kovala se u nevjerovatnim uslovima — u ispražnjenom bazenu koji je služio kao teniski teren. Zidozi te improvizovane dvorane diktirali su njenu igru i stvorili njen zaštitni znak. Kako nije bilo prostora za dijagonale, Ana je bila primorana da udara precizno uz samu ivicu. Zašto sam imala dobru forhend paralelu? Imali smo nepisano pravilo da se ne igraju dijagonale zbog zida od bazena, objasnila je tajnu svoje preciznosti rođene iz oskudice.
Najveća drama odvijala se iza kulisa kada je porodici ponestalo sredstava. Roditelji su prodali kuću i prešli u stan kako bi finansirali turnire, a sudbina je visila o koncu na takmičenju u Francuskoj. Dok su se spremali da joj saopšte bolnu istinu da novca za nastavak više nema, u trenutku najvećeg očaja pojavio se sponzor. Iako je ispala u prvom kolu, prepoznat je njen talenat koji joj je otvorio vrata Švajcarske i spasio karijeru.
Ipak, teret ranog uspjeha i ogromna očekivanja uzeli su danak njenom krhkom psihičkom stanju. Porazi su za nju bili ravni smaku svijeta, a jedan neuspjeh u Bergamu ostavio je najdublju ranu. Četiri sata sam bila zaključana u svlačionici i plakala, dok mama nije došla i rekla mi da je menadžer otišao u hotel, priznala je Ana. Danas, zrelija i stabilnija, ističe da joj je tada nedostajao mentor koji bi joj objasnio da su padovi samo dio puta, a ne kraj snova.
