Vojnici prekinuli šutnju o napadu: Bili smo glineni golubovi u luci u Kuvajtu
Izvor: Otvoreni izvori Dok službena verzija Pentagona govori o čvrstoj obrani, preživjeli svjedoče o potpunoj izloženosti i sustavnom nemaru koji je doveo do gubitka šest života.
Zid šutnje o najsmrtonosnijem iranskom udaru na američke snage konačno je napukao. Dok vojni vrh, na čelu s ministrom obrane Peteom Hegsethom, pokušava javnost uvjeriti u priču o dronovima koji su probili utvrđene položaje, oni koji su bili na prvoj crti u luci Shuaiba govore o sasvim drugoj stvarnosti. Za njih to nije bila herojska obrana, već tragedija koja se mogla predvidjeti.
Drama se počela odvijati kada je većina trupa povučena na sigurnije lokacije u Jordanu i Saudijskoj Arabiji, dok je tek šačica pripadnika 103. logističke komande poslana na malu, nezaštićenu točku na kuvajtskoj obali. Vojnici su, prema vlastitim tvrdnjama, bili svjesni da se nalaze na nišanu te su otvoreno pitali o sustavima zaštite od dronova. Odgovor koji su dobili bio je poražavajuće kratak: zaštita ne postoji. Jedan od ranjenih boraca bez oklijevanja je poručio da je tvrdnja o postojanju obrane čista laž, naglašavajući da su radili u montažnim objektima od drveta i lima koji ne pružaju nikakav zaklon.
Kobnog jutra, 1. ožujka, sudbina se poigrala s postrojbom. Nakon prve uzbune koja se pokazala lažnom, vojnici su dobili signal da je opasnost prošla. Skinuli su kacige, odložili opremu i vratili se radnim stolovima. Samo pola sata kasnije, iranski dron tipa Šahed izravno je pogodio srce njihovog radnog prostora. Taj trenutak nepažnje i krive procjene pretvorio je luku u poprište havarije u kojoj je živote izgubilo šest vojnika, dok ih je više od 20 završilo s teškim ozljedama.
Scene koje su uslijedile otkrivaju svu težinu njihove ostavljenosti. Preživjeli su bili prisiljeni sami se snalaziti, previjajući suborce improviziranim zavojima i prevozeći ih u lokalne bolnice u običnim civilnim vozilima. I dok Pentagon čeka rezultate istrage i ponavlja kako su poduzete sve mjere zaštite, vojnici traže odgovornost za ono što nazivaju katastrofalnom procjenom nadređenih.
Istina je važna jer nećemo naučiti ništa iz grešaka ako se pretvaramo da se nisu dogodile.
Za ove ljude, bitka nije završila onog jutra u Kuvajtu. Ona se nastavlja u potrazi za priznanjem da je njihova žrtva bila rezultat sustavnog propusta, a ne neizbježne ratne sudbine. Istina o događajima iz Shuaibe sada je postala njihov jedini način da odaju počast palim kolegama.
