Zagonetka dvoličnog Mjeseca: Zašto se skrivena strana satelita toliko razlikuje od vidljive
Izvor: Otvoreni izvori Znanstvenici istražuju geološku povijest koja je oblikovala hrapavu pozadinu Mjeseca, dok nova istraživanja otkrivaju tragove drevnih sudara i vulkanske topline.
Mjesec već više od četiri milijarde godina izvodi savršenu plesnu koreografiju kojom Zemlji pokazuje uvijek isto lice. Dok bliska strana, s tamnim mrljama koje često podsjećaju na poznate likove, djeluje pitomo, njezino naličje ostalo je skriveno ljudskom oku sve do 1959. godine. Kada je sovjetska sonda Luna 3 prvi put snimila tu udaljenu regiju, otkrila je fascinantnu dvoličnost koju geofizičari, poput Hrvoja Tkalčića, nazivaju lunarnom dihotomijom.
Razlike između dvije polutke nisu samo estetske prirode, već ukazuju na potpuno drugačiju prošlost. Bliska strana prekrivena je glatkim, tamnim bazaltnim prostranstvima koja su se nekada nazivala morima. S druge strane, daleka polutka je svijetla, hrapava i prepuna planinskih lanaca i dubokih kratera. Podaci misije GRAIL otkrili su ključni tehnički detalj: kora na dalekoj strani deblja je za 10 do 15 kilometara, što objašnjava zašto je njezina površina ostala toliko drukčija. Čak je i plašt bliske strane i danas topliji za stotinjak stupnjeva, čuvajući tragove davnih procesa.
Stručnjaci su godinama slagali mozaik razloga koji bi mogli objasniti ovu nejednakost, fokusirajući se na nekoliko uvjerljivih scenarija:
- Plimno zagrijavanje uslijed snažne gravitacije rane Zemlje, što je možda usporilo hlađenje bliže strane i ostavilo je dulje u rastopljenom stanju.
- Teorija o postojanju dva mjeseca, prema kojoj se manji pratitelj polako sudario s glavnim satelitom, doslovno prelijevajući svoj materijal preko jedne polutke.
- Koncentracija radioaktivnih elemenata na bliskoj strani koja je služila kao unutrašnja peć, omogućujući vulkansku aktivnost i stvaranje tamnih mora.
Ipak, priroda često pripremi iznenađenje koje kvari jednostavne teorije. Uzorci koje je nedavno donijela kineska misija Chang’e-6 sadrže materijale za koje se ranije vjerovalo da su na dalekoj strani nemogući. Čini se da je istina složenija i da predstavlja mješavinu ranih udara i unutarnjeg zagrijavanja. Postavljanjem seizmografa u budućim misijama, znanstvenici se nadaju konačno potvrditi što se točno događalo u trenucima kada je Mjesec tek odlučivao kakvo će lice pokazati svijetu.
