Šuga se vratila u Srbiju: Bolest iz prošlosti ušla u škole, vrtiće i radne kolektive
Izvor: Otvoreni izvori Dok građani zbog straha izbjegavaju javni prijevoz, stručnjaci upozoravaju da su siromaštvo i loši higijenski uvjeti glavni uzroci širenja ove kožne zaraze.
Srbija se neočekivano suočila s povratkom bolesti za koju su mnogi vjerovali da pripada dalekoj prošlosti. Šuga, parazitarno oboljenje praćeno intenzivnim svrbežom i osipom, ponovno je postala dio svakodnevice u beogradskim školama i vrtićima, dok su u Kragujevcu na udaru radni kolektivi. Među građanima se brzo proširio val nelagode, a strah od zaraze u javnim prostorima postao je toliko opipljiv da dio javnosti sada otvoreno priznaje kako izbjegava korištenje autobusa i tramvaja.
Iza službenih izvješća krije se teška socijalna realnost koju stručnjaci ne mogu ignorirati. Infektologinja dr. Lejla Ćeranić upozorava da korijeni ove pojave leže u dubokom siromaštvu i lošim životnim uvjetima. Iako su se u javnosti pojavili pokušaji da se krivnja za širenje zaraze u Kragujevcu prebaci na strane radnike iz Azije, struka naglašava da parazit ne poznaje porijeklo. Bolest jednostavno koristi priliku koju joj pružaju prenapučeni kolektivni smještaji i nedostatak osnovne higijene, pogađajući one najranjivije na marginama društva.
Situacija je brzo dobila i političku težinu zbog oprečnih informacija o broju oboljelih. Dok je gradski vijećnik u Kragujevcu Milan Tanović iznio uznemirujuće sumnje o više od stotinu zaraženih radnika, ravnateljica lokalnog Instituta za javno zdravstvo Snežana Radovanović odlučno je demantirala te navode. Prema njezinim riječima, u razdoblju od mjesec i pol dana službeno su evidentirana 24 slučaja, uz napomenu da se šuga sporadično pojavljuje tijekom cijele godine te da nadležne službe drže situaciju pod nadzorom.
Zaraza se prenosi izravnim dodirom, ali i preko zajedničke posteljine te odjeće, što obrazovne ustanove i radilišta čini kritičnim točkama. Dok institucije smiruju javnost, prizori iz prenatrpanih prostora ostaju kao opomena o tome koliko su higijenski standardi krhki kada se suoče s neimaštinom. Pitanje koje ostaje u zraku nije samo medicinske prirode, već se tiče dostojanstva i uvjeta u kojima žive oni koji su postali žrtvama ove zaboravljene bolesti.
