Uspon Zlatka Dalića: Od dječaka iz Livna s brojem deset do sudbinskih bitaka na Poljudu
Izvor: Arhiva Otkrivamo kako je upornost i asketska disciplina oblikovala izbornika koji je preko posudbi i ratnih straža stigao do vrha nogometnog svijeta i bijelog dresa.
Put do zvijezda rijetko je posut laticama, a za Zlatka Dalića on je započeo na vrelom livanjskom asfaltu s jasnim snom u očima. Iako ga danas svijet slavi kao stratega s povijesnim odličjima, njegova je sudbina neraskidivo vezana uz splitski Poljud, mjesto gdje se kalio pod teškim teretom očekivanja i zvjezdanih imena. Još kao dječak u livanjskom Troglavu, Dalić nije krio svoje nagnuće prema bijeloj boji. Njegov brat Miran prisjeća se kako je budući izbornik s ponosom nosio broj deset, pokušavajući dostići sjenu svog idola Jurice Jerkovića.
Prilika života zakucala je na vrata kada mu je bilo tek šesnaest godina. Zahvaljujući suradnji klubova i angažmanu Milana Mihaljevića, mladić iz Livna stigao je pod Marjan, ali prava drama dokazivanja tek je slijedila. U momčadi prepunoj ikona poput Sliškovića i Vujovića, Dalić je morao tražiti zaobilazne puteve kroz posudbe u Vinkovcima i služenje vojnog roka. Njegov debi za prvu momčad u kolovozu 1985. protiv Prištine bio je tek kratak uvid u potencijal koji će se u potpunosti razviti tek desetljećima kasnije, kroz trenerski poziv.
Čak ni vihor rata nije uspio ugasiti tu emocionalnu vezu. Postoji zabilježen trenutak ljudskosti i sportskog fanatizma: dok je Dalić bio na obrambenoj liniji rodnog Livna, zapovjednik mu je dozvolio odlaske na treninge u Split jer se za njega raspitivao legendarni Stanko Poklepović. Iako ga je put tada odveo prema Varteksu, srce ga je 1996. ponovno vratilo u Split, gdje je iskusio europske okršaje protiv Schalkea i moskovskog Torpeda. Suigrači poput Ivana Buljana i Tomislava Ercega pamte ga kao čovjeka nevjerojatne radne etike i discipline koji je svaki manjak brzine nadoknađivao čeličnom ambicijom.
Dalić nikada nije skrivao da za njega Hajduk nije samo posao, već emotivni dug i nedovršena priča. Čak i kada su ga 2013. godine zazivali kao kandidata za sportskog direktora, ostao je dosljedan svojoj viziji ujedinjenja nogometne Hrvatske. Kada jednom dođem u Hajduk, to će mi biti kruna karijere, poručio je tada Čovjek koji je kasnije postao glas razuma, inzistirajući na povratku reprezentacije na Poljud, vjerujući da je to jedino mjesto gdje se krug sudbine može u potpunosti zatvoriti.
