Tragična sudbina oca modernog nogometa: Kako je prvi izbornik ostao bez groba

U zlatnim godinama zagrebačkog nogometa, jedno je ime značilo sve. Jozo Jakopić nije bio samo sportski djelatnik; bio je mozak, financijer i neumorna energija koja je Građanski pretvorila u europsku silu. Pod njegovim budnim okom, legendarni Purgeri igrali su nogomet koji je šokirao svijet, uključujući i povijesnih 5:1 protiv moćnog Liverpoola 1936. godine, nakon čega su poniženi Englezi panično tražili priliku za popravni ispit.

Kada je kucnuo čas za osamostaljenje hrvatskog sporta unutar Banovine Hrvatske, nije bilo dvojbe tko će sjesti na užarenu klupu. Tog travnja 1940. godine, Jakopić je izveo reprezentaciju pred prepune zagrebačke tribine u pobjedi nad Švicarskom od 4:0. Njegov je potpis bio svuda: čak deset od jedanaest igrača u toj povijesnoj postavi dolazilo je iz njegovog stroja, moćnog Građanskog.

No, politički vjetrovi ubrzo su donijeli oluju koja će Jakopiću oduzeti sve. Uspostava NDH 1941. godine značila je kraj za čovjeka koji je bio previše blizak HSS-u i Vladku Mačeku. Režimu je bio nepodoban, sumnjiv i suvišan. Pod prijetnjama i pod sustavnim progonom, prvi je izbornik bio prisiljen na bijeg iz domovine, zamijenivši huk stadiona tišinom egzila u Zürichu.

Životni put čovjeka koji je izgradio temelje našeg nogometa završio je u tišini 1946. godine, daleko od očiju javnosti koja ga je već počela zaboravljati. Njegova tragedija, međutim, dobila je svoj najstrašniji nastavak desetljećima kasnije, kada je istina o njegovom posljednjem počivalištu napokon izašla na vidjelo.

Potraga legendarnog Željka Matuša za Jakopićevim grobom na groblju Enzenbühl završila je poraznim saznanjem. Budući da godinama nitko nije plaćao održavanje, švicarske vlasti su grob prvog izbornika jednostavno preorale i parcelu prodale novom vlasniku. Tako je izbrisan i posljednji fizički trag čovjeka čiji je genij stvorio najslavnije trenutke zagrebačkog nogometa, ostavljajući iza sebe tek gorak okus nepravde i kolektivnog zaborava.