Boro Primorac otkriva tajnu s Poljuda: Jakobušić me molio da čuvam klupu za Keka
Izvor: Otvoreni izvori Legendarni strateg progovorio o dramatičnim danima u kriznom Hajduku, šokantnim uvjetima rada i neispunjenim obećanjima koja su koštala zdravlja mlade nade.
Iza kulisa blještavila nogometnih stadiona često se kriju drame koje javnost tek naslućuje. Boro Primorac, čovjek koji je desetljećima bio desna ruka Arsenea Wengera u luksuznom okruženju londonskog Arsenala, odlučio je prekinuti šutnju o svom povratku u Split. Njegova uloga na klupi Hajduka u studenom 2021. godine nije bila plod dugoročnog planiranja, već hitna vatrogasna mjera u trenutku kada je klub tonuo na šesto mjesto prvenstvene ljestvice.
Primorac je sada razotkrio pravu pozadinu dogovora s tadašnjim predsjednikom Lukšom Jakobušićem. U trenucima kad se tražio izlaz iz rezultatskog ponora, iskusni je stručnjak pristao biti tek privremeno rješenje, svojevrsni most do dolaska drugog zvučnog imena.
Jakobušić me zamolio da preuzmem momčad na dva kola, dok u Split ne stigne Matjaž Kek.
Iako je Kek tada bio viđen kao novi spasitelj, sudbina je htjela da slovenski strateg nikada ne kroči na poljudski travnjak kao trener Bijelih. Primorac je odradio tri utakmice, upisao dvije pobjede i remi, te smirio uzavrelu atmosferu prije nego što se povukao u klupsku Akademiju. No, pravi šok uslijedio je tek kada se suočio s realnošću infrastrukture koja je bila daleko ispod razine na koju je navikao u Europi.
Povratak iz Londona u Split bio je bolan sudar s neispunjenim obećanjima. Dok su mu obećavali nove terene u Divuljama, Primorac je gledao kako manji klubovi imaju bolju logistiku od Hajduka. Prisjetio se gorkog trenutka kada je, usprkos svečanim najavama, projekt kampa ostao tek mrtvo slovo na papiru.
Nikako. Došao sam iz Arsenala, gdje smo imali 12 terena. Obećavali su mi bolje uvjete, išao sam u Divulje, blizu Trogira, čak i stavio kamen temeljac - i ništa. Putovali smo na utakmice mlađih kategorija u Zagreb, dobro, pustimo Dinamo, ali Osijek, Zaprešić, Sesvete… Svi su imali bolje uvjete od nas.
Posljedice loše infrastrukture nisu bile samo estetske prirode; one su izravno pogađale one najvrjednije – mlade igrače. Primorac upozorava na strašan danak koji su talenti plaćali zbog igranja na neodgovarajućim podlogama. Izgubili smo šest-sedam igrača kojima su otišli križni ligamenti zbog loših uvjeta rada, naglašava legenda, ističući kako je pritisak svih selekcija na jedan jedini teren s umjetnom travom doveo do serije teških ozljeda.
I dok se divio neospornom talentu poput Luke Vuškovića, Primorca i dalje proganja misterija europskih posrtaja. Porazi od Gzire i Tobola ostavili su dubok trag na čovjeku koji vjeruje da je Hajduku po povijesti i tradiciji mjesto u Europi. Za njega je recept jasan: klub se mora stabilizirati, raditi pošteno i služiti kao primjer, jer samo se tako splitski velikan može vratiti tamo gdje istinski pripada.
