Tajna Duška Vujoševića izašla na vidjelo: Detalji kontrole koja je trajala desetljećima
Izvor: Otvoreni izvori Bivši košarkaš Partizana Ivo Nakić tek je nakon 40 godina saznao šokantnu istinu o tome kako je legendarni trener pratio svaki njegov korak izvan terena.
Svijet košarke s dubokim se pijetetom prisjeća Duška Vujoševića, čovjeka čiji je autoritet nadrastao same granice sporta. Među onima koji nose najživlja sjećanja na zlatnu eru beogradskog Partizana je Ivo Nakić, igrač koji je pod Vujoševićevom palicom stasao od 1986. do 1992. godine. Bio je to period u kojem novac nije igrao glavnu ulogu, već bespoštedna borba za dokazivanje na svakom treningu.
Vujoševićevi metodi rada bili su tada čista avangarda, mješavina fanatičnog drila i fascinacije detaljima. Nakić se sjeća treninga koji su trajali po pet sati dnevno, čak i kada bi sezona službeno završila. Dok su se drugi odmarali, Vujoševićevi igrači su bez ljetnog odmora brusili balans tijela i polazak u dribling, vođeni trenerovom vizijom da se najveći napredak ostvaruje u najtežim uvjetima.
Ipak, prava drama odvijala se izvan parketa, u sferi privatnog života igrača koju je Vujošević držao pod budnim okom. Godinama su kružile legende o tome kako trener osobno provjerava tko je izašao u provod, pa čak i kako čeka igrače na stubištima zgrada. Nakić je desetljećima vjerovao da je on bio pošteđen takvog pritiska, sve do jednog sudbonosnog razgovora koji se dogodio prije samo nekoliko mjeseci.
Kada je Nakić izravno upitao bivšeg stratega zašto ga nikada nije provjeravao, odgovor koji je uslijedio potpuno je promijenio njegovu sliku o prošlosti.
Ja sam znao u svakom momentu gdje si ti bio. Gdje si bio, s kim si bio i kada si se vratio kući. Uvijek si bio profesionalac, pa te nisam dirao.
Istina je bila kompleksnija nego što je tko mogao zamisliti. Vujošević mu je otkrio da nije morao sam krstariti gradom jer je imao svoje oči i uši u Nakićevom najbližem krugu. Ispostavilo se da je jedan sportski radnik, koji je bio redoviti sudionik njihovih privatnih druženja i izlazaka, zapravo bio trenerov doušnik. Četrdeset godina kasnije, uz gorak osmijeh i nevjericu, Nakić je shvatio da je kontrola bila apsolutna, čak i u trenucima najopuštenijeg druženja. Upravo je ta neprestana budnost, spojena s vrhunskom disciplinom, bila temelj na kojem je Vujošević gradio kult ličnosti koji i danas izaziva strahopoštovanje.
