Sudbinski brojevi i prerani kraj Dubravka Pavličića: Simbol borbe koji Alicante ne zaboravlja
Izvor: Arhiva Od zlata u Čileu do povijesnog gola Barceloni, legendarni Dudo živio je punim plućima sve do kobne 44. godine, ostavivši neizbrisiv trag u srcima navijača i obitelji.
Vrijeme neumoljivo prolazi, ali sjećanje na Dubravka Pavličića ostaje urezano u srcima ljubitelja nogometa kao priča o neustrašivom borcu koji je svaku sekundu života koristio do maksimuma. Čovjek kojeg su navijači pamtili po beskompromisnom gardu na terenu, u privatnosti je bio vedri otac i suprug, uvijek spreman za novu avanturu. Nažalost, tu životnu energiju prekinula je agresivna bolest – rak gušterače. Pavličić je bitku izgubio 4. travnja 2012. godine u bolnici u Elcheu, ostavivši iza sebe suprugu Višnju i troje djece.
Njegov uspon bio je put istinskog ratnika, od Radnika iz Velike Gorice i Dinama, preko Rijeke, pa sve do Španjolske gdje je stekao status besmrtne legende. U Herculesu iz Alicantea njegovo ime izgovara se s dubokim poštovanjem. Bio je vođa koji je momčad uveo u prvu ligu, a povijest je ispisao na Nou Campu kada je srušio moćnu Barcelonu predvođenu Ronaldom, Figom i Mourinhom. Danas, u znak zahvalnosti, jedan od ulaza na stadion u Alicanteu s ponosom nosi njegovo ime.
Emocije onih koji su ga poznavali ne blijede ni godinama nakon odlaska. Njegova supruga Višnja s tugom se prisjeća čovjeka koji nikome nije nanio zlo:
Uvijek kad ga se sjetim ne mogu zaustaviti suze. To je tako bolno, teško mi je govoriti o njemu. Nikad, baš nikad Dudo nije nikome ništa nažao napravio. Stvarno je bio poseban, iskoristio je svaku sekundu svog kratkog života, nikad nije mogao dugo biti na jednom mjestu.
Pavličićeva karijera bila je obilježena trenucima najveće hrabrosti. Bio je ključni dio zlatne generacije koja je 1987. u Čileu pokorila svijet. U dramatičnom finalu protiv Njemačke upravo je on prvi istupio i hladnokrvno namjestio loptu na bijelu točku, otvorivši put prema svjetskom tronu. Kasnije je s jednakim ponosom nosio dres hrvatske reprezentacije, upisavši 22 nastupa, dok je na turneji u Australiji imao čast predvoditi momčad kao kapetan.
Strast prema bojama koje je volio pokazivao je od djetinjstva; kao petnaestogodišnjak je pobjegao vlakom u Beograd samo da bi navijao za Dinamo u finalu kupa. Taj nemovni duh odveo ga je i u opasne visine paraglajdinga, gdje je postao doprvak Španjolske. Njegov suigrač Željko Adžić pamti ga kao čovjeka koji nije poznavao strah, spremnog na skok s Velebita unatoč svim rizicima. Zauvijek će ostati upamćena nevjerojatna igra brojeva: nosio je broj četiri, debitirao pobjedom 4:0, a preminuo je 4. travnja u svojoj 44. godini života. Prema njegovoj posljednjoj želji, pepeo mu je prosut po brdima iznad Alicantea, mjesta gdje njegovo ime i danas odjekuje s tribina.
