Drama iznad Rima: Kako je Dinamova delegacija preživjela slijetanje bez kotača
Izvor: Arhiva Godine 1979. kvar na zrakoplovu pretvorio je put u Italiju u borbu za život, a hladnokrvnost pilota spriječila je tragediju koja je potresla cijeli Zagreb.
Tog 18. rujna 1979. godine, nebo iznad Italije postalo je poprište nezapamćene drame za 45 putnika u zrakoplovu tipa foker. Dok je Dinamova delegacija putovala na ogled Kupa Uefa protiv Perugie, nitko od nogometaša, navijača i novinara nije ni slutio da će se rutinski let pretvoriti u minute čiste agonije u kojima je život visio o niti.
Kriza je započela u kokpitu kada je pilot Aleksandar Pejčić shvatio da je prednji, nosni kotač ostao zaglavljen. Dok su putnici u kabini mirno promatrali panoramu Vatikana, uvjereni da kruže zbog gužve u zračnoj luci Ciampino, posada se borila s vremenom i tehnikom. Kontrolori s tornja su s nevjericom promatrali letjelicu koja je nisko nadlijetala Rim, pokušavajući potvrditi ono najgore.
Trenutak u kojem je istina priopćena putnicima označio je kraj mira i početak apsolutnog šoka. Stjuardese su, pod vidnim stresom, izdale zapovijed koja ledi krv u žilama: skidanje satova, prstenja, naočala, pa čak i zubnih proteza, kako bi se smanjile ozljede pri udaru. S glavama među koljenima, promatrajući kroz prozore pistu natopljenu pjenom i rotirke vatrogasnih vozila, putnici su čekali trenutak istine.
Zrakoplov je dotaknuo tlo brzinom od 150 kilometara na sat. Nakon što su stražnji kotači preuzeli teret, nos je pao na pistu uz zastrašujuće iskrenje i gusti dim koji je ispunio vidno polje. Unutrašnjost se pretvorila u poprište kaosa; torbe i boce letjele su kabinom, a strah od eksplozije paralizirao je prisutne. Legendarni Srećko Bogdan kasnije je opisao taj trenutak instinktivne panike:
Zajec i ja smo kartali, nismo to shvaćali ozbiljno dok nas posada nije upozorila. Kako sam sjedio uz izlaz za nuždu, dobio sam uputu kako otvoriti vrata. Čim smo sletjeli, skinuo sam ih i od straha ih dao Zeki umjesto da ih bacim van. Skočio sam i u panici počeo sprintati po pisti.
Dok su putnici u stampedu bježali što dalje od trupa letjelice, kapetan Pejčić je pokazao nevjerojatan mir. Nakon što je uspješno prizemljio metalnu grdosiju bez tragičnih posljedica, samo je otvorio prozorčić kabine i zapalio cigaretu. Emocionalni slom uslijedio je tek idućeg dana; svjedoci pamte igrače koji su u suzama tražili utjehu u crkvama, dok su drugi povratak u Zagreb uspjeli preživjeti samo uz pomoć alkohola, toliko potreseni da su ih praktički morali unijeti u zrakoplov.
Unatoč proživljenom užasu, igrači su pokazali nesvakidašnju lojalnost inzistirajući da ih kući vozi ista posada kojoj su povjerili živote u trenucima kada je smrt bila nikad bliže.
