Siniša Mihajlović i Zvonimir Boban: Sukob oko himne koji je razotkrio bolne rane
Izvor: Arhiva Legendarni jugoslovenski as nije prećutao Bobanove izjave o patriotizmu, podsjećajući na dane kada su svi zajedno stajali mirno pod istom zastavom.
Fudbalski tereni često su bili pozornice na kojima su se prelamale sudbine država, a 1999. godina donijela je jedan od najemotivnijih sudara bivših saigrača. Prvi poslijeratni duel Hrvatske i Jugoslavije na beogradskoj Marakani ostao je upamćen ne samo po napetoj igri, već i po dubokom ljudskom jazu koji se otvorio između dvojice velikana. Dok je javnost očekivala gladijatorsku borbu, nestanak struje tokom meča donio je neočekivan prizor zajedništva u mraku, ali su prave iskre planule tek kasnije, kada su se ugasili reflektori i progovorile stare rane.
Sve je počelo kada je Zvonimir Boban, tada već simbol hrvatskog nacionalnog identiteta, otvoreno priznao da jugoslovensku himnu "Hej Sloveni" nikada nije osjećao svojom, već ju je slušao isključivo pod prisilom. Ta izjava o naknadnoj pameti duboko je pogodila Sinišu Mihajlovića, čovjeka poznatog po tome što nije znao da uzmakne ni na terenu ni u razgovoru. Mihajlović je tada direktno osporio Bobanovu hrabrost, pitajući se gdje je taj otpor bio u godinama kada su svi zajedno stajali mirno, dok su se krojile sportske sudbine tadašnje države.
Mihajlović nije krio razočaranje načinom na koji su nekadašnji prijatelji preko noći postali stranci koji se odriču zajedničke prošlosti:
Sad je lagano da se izjavljuje, da je neko imao muda to da kaže da to nije njegova himna - mogao je i onda da kaže. Sad je lagano da se kaže nije moja himna, nije ovo, nije ono, a svi stajali mirno.
Ovaj verbalni rat bacio je novo svjetlo na kontrast između javnih djela i privatnih uvjerenja. Iako je Boban postao ikona nakon čuvenog incidenta s policajcem 1990. godine, činjenica je da je dres Jugoslavije nastavio nositi i tokom 1990. i 1991. godine, što je za Mihajlovića bio ključni dokaz nedosljednosti. Za njega, tragedija nije bila u različitim himnama, već u lakoći kojom se brišu godine zajedničkih suza i radosti.
Danas, decenijama kasnije, terenom trče neki novi mladići rođeni 2007. godine, koji u ove susrete ulaze bez ijednog ožiljka prošlosti koji su nosili njihovi prethodnici. Za njih je fudbal ponovo postao samo igra, dok sjećanje na 1999. godinu ostaje kao opomena na vrijeme kada je svaka riječ imala težinu cijelog jednog života, a sportski rivaliteti bili neraskidivo vezani za sudbinsko pitanje pripadnosti.
